piše: Mateja Domitrović
snima: Marko Miščević
Svaki veći, a i manji grad ima tržnicu, otvoreni ili zatvoreni prostor na koji se ide u kupnju dobre hrane. Tržnice, placevi, pijaci i pijace su bila i ostala centralna mjesta na kojima se ljudi okupljaju, na kojima se trguje, na kojima se upoznaje s proizvođačima i uzgajivačima, mjesta gdje se odvija život.
Na plac se ne ide u žurbi, to nije uzalud potrošeno vrijeme na kupnju. Tu se isprobava, uči, upija, miriše, uključuju se svi osjeti. Ponekad i ako ništa ne trebam kupiti volim hodati po placu, pustiti da oči uživaju u svim onim divotama među povrćem, voćem, gljivama, ribama… popričati s prodavačima i kumicama, uhvatiti osmijeh i uzvratiti ga onima kod kojih sam stalan “gost”. Čim dođem do prvih klupa mašem Ani iz Škabrnje, ona već otprilike zna što ću uzeti, bira mi najljepše primjerke, dopušta mi da dugo gledam, biram, zapitkujem, ako nešto nema upućuje me gdje kupiti. Obavezno svratim i do ribarnice, slušam komentare sprijeda i straga, ne smeta me guranje, mokar pod.
Kod tete Slavice kupujem najdivnije salate i začine, a pri svakoj kupnji u vrećici se uvijek nađe i nešto dodatno od nje, kao naprimjer pušlek vlasca, kaže, da imaš uz svježi sir. Sve citrusno voće kupuje se kod Nikole, jer se na njegovom štandu nalaze najmirisniji primjerci s otoka Visa. Obavezno obiđem tetu Nadu iz Dragonošca koja radi domaću tjesteninu i kruh te njene prve susjede Branka i Ivicu s najboljim gljivama i povrćem. To je definitivno najveselija ekipa na trešnjevačkom placu s kojom je gušt popiti čaj pa čak i pojesti gablec. Na placu me ništa ne smeta, nisam nestrpljiva, ništa me ne živcira, ni čekanje u redu, naguravanje, probijanje s vrećicama i kolicima među klupama, ne smeta me galama, nikakvi zvukovi, sve mi to godi, uzbuđuje me i smiruje istovremeno, čini me sretnom.
Dobiti sve to u supermarketu nije moguće pa pomisao na takvu nabavku stvara već određenu nervozu. Jer, osim što je kvaliteta namirnica neusporediva, ono što je važno na tržnici su ljudi, taj ljudski kontakt koji je neprocjenjiv, to je veza u koju se ne sumnja, to je povjerenje, to su ljudi koji iskreno i pošteno rade svoj posao, ljudi koji od toga žive, ljudi koji znaju što je prava hrana, ljudi koji imaju doticaj sa zemljom, sa životinjama i biljkama. A to je nemoguće osjetiti pokraj ijedne police u dućanu.
To jako dobro zna i poznaje gospođa Ljiljana Mlinarić (Friško s placa), žena koja sva jutra provodi na Dolcu u nabavci namirnica za kuhare i za one koji to ne stignu sami ili ne znaju gdje nabaviti najbolje što im treba. Ljiljana je na Dolcu doma. Nju smo zato i zvali kada smo odlučili snimiti najživlje mjesto u Zagrebu, tržnicu koja je zasigurno ponos ovoga grada, mjesto gdje se kupuje i jede hrana koja veseli. S Ljiljanom smo popili jutarnju kavu i zaputili se prvo u ribarnicu. Dolac ima sjajnu ponudu ribe, svakodnevno se ovdje može naći baš sve što čovjek poželi i to za svačiji džep. Najveći red je na samom ulazu kod “Perice” gdje stiže riba s Raba od ribara Perice Faflje, roba je prvoklasna i što se tiče cijena ovaj štand je i najpovoljniji. Tog dana stigla je predivna srdela, muzgavci, hobotnice… Muzgavci su duplo jeftiniji od hobotnice (60-70kn), a jednako su ukusni – kaže Ljiljana i nastavlja – a najbolje meso koje možeš kupiti na Dolcu je srdela. Ukusna, zdrava, povoljna i ima je u izobilju – obašnjava.
Na klupi obrta “Ugor” vrhunski primjerci najkvalitetnije ribe poput kovača, zubatca, kokota, grdobina… Imaju i kozice iz Rasline gdje je bočata voda i te kozice su rijetke jer se pojave svakih par godina. – Specijalizirali smo se za endeme – šali se Tatjana Mlinar koja nam priča o ovim impresivnim primjercima. Iz ribarnice se spuštamo na odjel mesa.
Svraćamo u mesnicu Zagorec kod Vjeke gdje će vam pomoći odabrati komad mesa koji vam treba i obraditi ga onako kako želite.Naravno, mesnica je puno, no Ljiljana nas vodi tamo, a s obzirom na njeno iskustvo i poznavanje ama baš svakog štanda i čovjeka na Dolcu posve vjerujemo njenom izboru. U istom redu samo sa suprotne strane nalaze se i Mel Delikatese iz Sinja gdje se mogu kupiti sve moguće dalmatinske suhomesnate delicije od kojih izdvajamo sjajnu pancetu, zatim kaštradinu, dimljene jezike te pršut koji se ovdje reže kao i domaća dimljena kuhana šunka. Dakle, sendvič spreman za gablec.
U mesnici Zubec naći ćete raznu divljač, a na Dolcu postoji i mesnica specijalizirana samo za konjsko meso. U odjelu mliječnih proizvoda kumice iz Zagorja, Prigorja i Podravine prodaju proizvode. Piceke, patke, purice, guske, pačju i guščju mast i jaja kupite kod Blagusa, a u delikatesama Orsan pronaći ćete salate od sipe, hobotnice ili jadranskih kozica te riblje paštete. Na donjem dijelu također se prodaje povrće, sada su najveći redovi za kiselo zelje prepuno vitamina C, vidi se da je krenula sezona sarme i sekeli gulaša.
Za one koji ne znaju tu je i mljekomat. Na gornjem, otvorenom dijelu Dolca sve moguće boje, štandovi prepuni povrća i voća, žitarica, brašna, meda, maslinovog i bučinog ulja…Oni kojima je do ribe mogu je pojesti u bistrou Amfora tik do ribarnice ili se spustiti stepenicama do mjesta koje se zove “Burek”, gdje se naravno jede najbolji burek sa sirom, mesom ili jabukama. Za obići Dolac treba si dati vremena, upoznati ga temeljito i pronaći i upoznati najbolje namirnice i kumice.
Dolac, kavane oko njega, dućani s delikatesama, vinski barovi i bistroi najbolja su mjesta za jutarnju kavu, druženje i doručak u gradu. To je naš najbolji izbor za špicu.