Iskusne mame veteranke otkrile su mi da prehrana ne mora biti tako asketska i da je život samo jedan. Gucnem koju kapljicu piva. Ravnoteža svemira još se nije poremetila
U ovo doba godine obično sadim i uzgajam začinsko bilje na nevelikom balkonu. Sad je situacija nešto drukčija pa začinskog bilja više nema (osim nakon zime ničim izazvane čudesno uskrsnule metvice mutanta), ali zato uzgajam jedva pa dvomjesečno dijete. Nešto je kompliciranije od njege bosiljka.
Evo, preživjeli smo ludilo i obezglavljenost prvog mjeseca, kad mi je više nego jedanput došlo da potomčicu stavim u košaru i gurnem niz Savu. Život je i dalje okrenut naglavačke, ali ipak je postalo barem za nijansicu lakše. Zato sam se malo opustila i olabavila onu početnu paniku i stegu u kuhinji. Iskusnije majke veteranke zašpotale su me, odavši mi da prehrana dojilja ne mora biti baš tako asketska i da je život jedan. To sam jedva dočekala kao Ava Karabatić kamere te oprezno, ali hrabro počela hrdati jagode i orašasto, kuhati grašak i bob, brstiti čimulice i druge kupusnjače, lizati sladolede.
Osokolila sam se i gucnuti koju kapljicu piva ili crnog vina tu i tamo (Rode, kamenujte me). I gle čuda, ravnoteža svemira još se nije poremetila. Jedino stalno na crnoj listi su mliječni proizvodi kravljeg porijekla. Djetetina nije teletina, a moja mljekara ne treba nelojalnu konkurenciju. Zato postoje dobri ljudi koji pomuzu zob i rižu da bih ipak imala s čime jesti jutarnje žitarice.
Ipak, prehrana je još uvijek gerilska i po principu “snađi se, druže”. Donacije, dostave, nabave kod eko dilera, gablec na lokalnom placu, jedenje na klupici u parku, jednoručno grickanje dok guram kolica, ekspresni kuharski eksperimenti brži od Gretića u “Kuharu i pol”…
Ponekad smo nadobudni i zaslijepljeni obiljem trenutačne ponude na tržnicama pa radimo greške u koracima. Na primjer, svježa mlada kopriva definitivno nije namirnica za mlade mame jer se iskilaviš, trebaš hrpu vremena i preciznosti dok je očistiš, a gladno kmečavo čudovište to ne oprašta. Pa veći dio koprive završi u smeću. Iz istog razloga i blitvu i špinat najčešće eliminiram. Bob i grašak kupujem samo očišćene. Ribu samo filetiranu ili narezanu na odreske. Svakim danom učim gastronomske vještine nužne za preživljavanje u ovim okrutnim uvjetima. To je pravi Survivor, a ne ona estradna limunadica na televiziji. Uvijek uza sebe imati plastični beštek i bočicu vode.
Hrana se više ne bira po kriteriju finoće, gušta i omiljenosti, nego praktičnosti te brzine pripreme i konzumacije. Uglavnom su to voće, energetske pločice, sendviči, minimalistički rižoti (jučer se počastili lisičarkama), hitre tjestenine (trenutačni favoriti su farfalle + mladi grašak + tunjevina i fusilli + dimljeni losos + limun + maslac + kopar), brze salate i još brže povrtne juhe. A razgalilo me i spasilo kad sam u kvartu otkrila najbolju i zapravo za moje profinjeno nepce jedinu jestivu kupovnu pitu zeljanicu u Zagrebu (bistro Dolma na jarunskom placu, op. G.)! Asortiman tekućine i dalje se najvećim dijelom svodi na dobru staru kućnu vodu, ali situaciju osvježe i prirodni sokić od jabuke (živjela Marica Jug) ili sirupi od bazge i maraske (povratak u 80-e).
Ujutro i navečer nacejam se kupovnim čajem za dojilje. Ne znam je li to samo dobar marketinško-prodajni trik ili dotična mješavina stvarno koristi nečemu, ali evo, ja sam se navukla. Štoviše, i muško ga rado pije pa samo čekam da i u njega krene laktacija.
Inače jedva čekam da mladunče malo naraste, pobijedi probavne grčeve, ustabili spavanje i postane komunikativno i interaktivno. Sanjarim o tome kako ću joj širiti gastro horizonte, spravljati delikatesne kašice, kako ćemo zajedno brati raznorazne jestive plodove, stavljati si trešnjice za uho, kuhati, peći kolače (najprije od pijeska, a poslije prave), obilaziti zanimljive festivale.
Ako je Anthony Bourdain svojoj kćeri od svega nekoliko godina mogao uvaliti prvu kamenicu i ako je sin kolegice Enogastro Mame s dvije godine pio maslinovo ulje iz čašice kao pravi degustator, nećemo ni mi biti zadnji tumpleki. Ne radile se šnenokle od jaja ako mi s tri godine ne bude znala razlikovati istarski od dalmatinskog pršuta!
No, s druge strane, sad shvaćam i zašto svi nostalgično kukaju kako djeca prebrzo rastu i da će mi ovo razdoblje proći dok kažeš “kalampajsani kalamper”. S aktualne četiri kile i 53 centimetra juniorka mi je već pomalo glomazna i podbuhla pa žalim za onim danima kad je bila minijaturni valjušak od nepune tri kile s velikim očima koje se zacakle kad na radaru detektira sisu.
Najradije bih da ostane takav mali ćevap, a istodobno bude i zrelo, inteligentno, radoznalo i blagoglagoljivo biće koje hoda uokolo i harači sa mnom. Ali to je, naravno, nemoguće jer takva čudovišna stvorenja ne postoje.
Osim u mojoj mašti, i možda filmovima Davida Lyncha. Pa dok ne dočekam društvo čiji krajnji komunikacijski domet i izljev emocija nije izbljuvati me, idemo dalje dan po dan, kap po kap mlijeka, zrno po zrno strpljenja. A onda ćemo jednom i dočekati dan kad ću umjesto “kme, kmeeee” čuti “stara, daj mi čvarke”.