Piše: Radovan Marčić
Snima: Marko Miščević i Neja Markičević / CROPIX
Sushimanija je zahvatila Zagreb. Toliko se pripremaonica ovih jednostavnih japanskih zalogaja namnožilo po centru grada da su do ne tako davno vladajuće buregdžinice sasvim potisnute izvan centra i na tržnice. Da se razumijemo, kao ljubitelj ovih dalekoazijskih pripravaka u trendu ne nalazim ništa sporno, dapače. Još kad bi sushiji i sashimiji u imbisima bili pripremani baš onako po zanatu, nitko sretniji od mene.
Izvan gore spomenutih japanskih fast foodova, baš pravih japanskih restorana jedva da je bilo, ali zato kineskih sasvim nezanemariv broj. Dva kuhara koji su karijeru počeli upravo u Takenoku sada japansku, i njihove autorske izvedenice azijske kuhinje, šire dalje. Prvo je iz Takenoka prije gotovo godinu dana u Rougemarin prešao Nenad Stošić, a nedavno chef Marijo Starman, nekadašnja glavna uzdanica ovog restorana i chef s respektabilnim pedigreom, počeo kuhati u najnovijem gradskom restoranu kuhinje azijskog usmjerenja, Voncimeru.
Prostor restorana gdje se ovaj šef odlučio kuhati podrumski je dio Kuće arhitekture Oris. Ova poznata inicijativa raznih arhitektonskih usmjerenja očito si je zaželjela imati klupski prostor s finim jelima pa su ga zamislili kao dnevni boravak (njem. wohnen i Zimmer, agramerizirano – voncimer). Je li prije bio prostor, a onda strategija azijskog kuhanja, nisam siguran, no razmjerno se sve dobro spojilo.
U takvom ambijentu jedu se sve sami klasici japanske i azijske kuhinje – osim stvarno prebogatog izbora svih mogućih varijanti sushija i sashmija. još i tempure i wokovi. Neka jela na meniju imaju više domaće uporište, no vjerujem i azijsku interpretaciju.
Ja sam blagovanje počeo s tri različita jako dobra nigiri sushija (od kojih se jedan malo presušio pa se riža mrvila), a nastavio sa senzacionalnom ribljom juhom. Kako sam i inače ljubitelj ove juhe, ugodno sam se iznenadio tekom i kompozicijom ove chefa Starmana. Školjke, škampi i komadići morske salate. Za ponovit!
Tempura hosamaki sake pripremljena upravo onako kakva tempura mora biti, a s njom se često u domaćim restoranima bave i neznalice. Na ovom jelu može se odmah vidjeti kakav je restoran, jer vam u dubokom ulju mogu spržiti i jučerašnje neprodane makije, odnosno hosamakije, ovu najznaniju formu sushija. Tori teriyaki imao je zericu prezačinjen umak, no zato je kožica piletine rezane na trake ostala u njemu i dalje hrskava.
Uz ovo jelo jeo sam japansku rižu koju nisam trebao začinjati soja sosom, već je samo namakati u umak glavnog jela. Jeo sam u društvu pa sam s drugog tanjura probao proljetne rolice slobodno i na dobar način interpretirane te pureći wok. Oba ova jela meni jako fina. U svemu kako nalikuje građanskom voncimeru, ovo je jako pristojno mjesto za koje odmah imaš potrebu posjetiti ga ponovno.