Naša trudna gurmanica u posljednji je mjesec ušla kao podvojena osobnost maničnih promjena raspoloženja i menija. Ipak, hrana više nije centar njezinog svijeta…
Dobro, koliko taj trbuh još može rasti? Zar baš moram imati i vlastito gravitacijsko polje? Već izgledam kao da sam progutala loptu za pilates, a čeka nas još mjesec dana. Žive vage – ja 65 kg, a podstanarka 2000 g i tri deblje šnite špeka. Ako je mala na oca u zadnji čas sjetit će se da mora izletiti van i nonšalantno zakasniti koji dan. Ako je na mene, štreberski će izmiliti malo ranije, jer ima nultu toleranciju na kašnjenje. Uglavnom, u idućem broju možda već sve bude gotovo i umjesto da tipkam svoj tekstuljak, bit ću uživljena u ulogu majke i dežurne mljekare. Zato bih sad vjerojatno trebala podastrijeti mudar zaključak, vispren rezime, iskričav sažetak, ‘točku na i’ trudničkog putovanja jedne deklarirane gurmanke, putokaz budućim sladostrasnim nesilicama. Kvragu…
A inspiracija ispuhana kao mišina bez sira. U ovoj fazi život više nije uzbudljiv i glamurozan, a od uživanja u iću i piću mnogo su važnije strategije bezbolnog raspoređivanja trbuha i ostatka mene po krevetu i drugim sjedeće-ležećim površinama. Psihičko stanje svodi se na stalnu napetost i neizvjesnost – nešto kao prije svakog Arapovićevog bacanja slobodnjaka. Zapravo, s užasom uviđam da se donedavno jednostavna ja rascijepila na vojsku nimalo simpatičnih podosobnosti s kojima se inače nikako ne bih poželjela družiti nasamo. Tu su najčešće neurotična paničarka (zamislite trudnog Woodyja Allena, ali još s PMS-om), usplahirena confa, apatična krpa, manična kontrolfrikuša, pekmezasta cvilidreta, euforična fliper-loptica, ponosna žena-kraljica-majka i još mnoge druge. Nije lako nahraniti ih sve, pogotovo jer imaju različite prehrambene preferencije i hirove. Tako na primjer neurotična kontrolfrikuša nema živaca dugo miješati kukuruznu krupicu za žgance s jogurtom, prije će nestrpljivo i mahnito čistiti i grickati pistacije u ljusci, dok apatična krpa nalazi zadovoljstvo u sporim i monotonim radnjama. Euforična fliper-loptica otići će na Tjedan restorana, počastiti se i slaviti život, dok usplahirena confa oprezno važe svaki gram i početak i kraj svega nalazi u posnom siru.
Da, svima njima pravila još uvijek kroji dijeta za obuzdavanje trudničkog dijabetesa. A to je posebno nezgodno u zimsko doba, kad je ponuda svježeg voća i povrća, koje se nije naputovalo kao Phileas Fogg, prilično ograničena. O, da mi je friških dalmatinskih poma, mirišljavih domaćih paprika iz vrta nezakonite svekrve, sočnih kupina, malina, dinje, smokvi, dijetalni život bio bi bajka! Ovako se uglavnom vrtim u krug u ritmu mandarina-naranča-jabuka-kivi ili mrkva-kupus-cikla-blitva. A i to je sve teže ako želim doći do prirodne i prekrasno ružnjikave namirnice koja razumije kaj, ča ili što.
Postajem pravi ekspert unutar usko specijaliziranih disciplina kao što su, recimo, izbor prikladnog integralnog kruha (trenutačno vodi Demetrin vodeničar), ili priprema najnešećernijeg smoothieja. Sve u svemu, dijetalni režim sve je podnošljiviji i polako se usavršavam u igri idealnog kombiniranja ugljikohidrata, bjelančevina i masti. Kao u svemu drugome, i u trudničkim šećernim mukama treba malo razmišljati izvan okvira. To konkretno znači da fotokopiju stroge dijete koju kao po traci dijele u bolnici, ne treba slijediti slijepo kao fufe-špicerice modne žurnale. Malo proguglaš po čarobnom internetskom prostranstvu i saznaš da monotoniju smiješ razbucati stvarčicama kao što su maslac od kikirikija, humus, muffin od cjelovitog brašna. Smiješ se i začinima igrati, u normalnim količinama! Tu malo senfa, tamo malo kurkume i svijet je šarenije mjesto. I nema razloga da piješ baš bezlično dućansko mlijeko od 2,8% masti, kad ti bolje prija svježe Veronikino od 3,2%, koje se kvari nakon nekoliko dana i stvarno podsjeća na krave. Sitnice, ali vesele.
No, uspoređujući staru sebe od prije osam mjeseci i ovu sadašnju lubenicu s glavom i udovima, sa sjetom ali bez prevelikog žaljenja konstatiram da mi potomčica neće za 180 stupnjeva preokrenuti samo život kao takav, nego je već uspjela promijenti i ono najsvetije u mom mikrokozmosu: moj intiman odnos prema hrani. Ne, hrana više nije ono što me gradi, pokreće, nadahnjuje, veseli i pruža užitak. Sad je u prvom redu sredstvo za stvaranje zdrave i sretne bebe. Ja sam samo kanal, medij, kao Whoopi Goldberg u Duhu. Umjesto razmišljanja u stilu: “Grilati ili zapeći u pećnici? Koje vino odabrati? Što ćemo slatko za kraj?”, čujem glasove koji bojažljivo propitkuju: “Hoće li se od ovoga mala utoviti? Dobiva li sve potrebne hranjive sastojke? Je li gladna? Želi li nešto drugo?” I tako, jedan čas vizualiziram izgladnjeli žgoljavi bebuljak koji više ne može ni vidjeti posni sir, a drugi čas minijaturnu Michelinovu maskotu koja u jednoj ruci drži kiflu, a u drugoj pileći batak te punim ustima ponavlja: “Carski rez… carski rez.” Ma, briga nju čime ja razbijam glavu, ona mirno pluta, poslužuje se sa švedskog stola u posteljici i čeka svoju premijeru. I svaki dan uredno štuca. Prvo sam pomislila: “Slatko, kao mama nakon puno smijeha i piva viška.” Ali onda sam pročitala da to dijete jednostavno uvježbava svoja buduća pluća. Ponekad su mi naivne predodžbe puno draže od golih znanstvenih činjenica…
A ništa, živi bili pa vidjeli. Primam oklade za gramažu. Pobjedniku drage volje prepuštam zalihu posnog sira. I da, kao što izbjegavam razmišljati o porođajnim bolovima, još više izbjegavam tjeskobne misli o bolničkoj prehrani koja me čeka.