Oh, bože, ne opet one tvrde aromatične i superkalorične mljevene dosade, pomislio sam u sebi kada me mladolik par ponudio svojim pekmezom na štandu s imenom Šinjorina Smokva. Ali nešto u očima te mlade dame zvalo me na testiranje…
Primio sam žličicu i žmireći probao. Progut. Razmisl. Ideš! Pa to je okus mlade, tek sazrele smokve, nježne i mljackave, ne tvrde i skorene na kakvu smo navikli! Ajme majko, uzimam, kupujem, žicam intervju i uskoro se nalazim sa šeficom, odnosno tek polovicom preradno-proizvodno-idejnog tima (druga je njezin suprug) – Sandrom Babac. Uz slasne kolače slušamo njezinu priču o bijegu iz grada i povratku prirodi i prirodnom. Naime, Sandra je prije osmišljavanja brenda Šinjorina Smokva bila sve samo ne poljoprivrednica.
Kako se javila zamisao da počnete proizvoditi pekmez?
– Iskreno, iz očaja (smijeh) i silne želje. Dugi sam niz godina radila na Omladinskom radiju i Donat Fm-u kao DJ i glazbena urednica. Cijelo vrijeme rata pokušavali smo mlade generacije učiti slušati i živjeti rock’n’roll. U međuvremenu sam diplomirala engleski i talijanski, preselila se u Zagreb i radila na HTV-u (emisije ‘Vidikon’, ‘Zlatni gong’, ‘Bljeskalica’…) sve dok nisam zatrudnjela. Kada se to i drugi put dogodilo, nešto je u meni reklo: Sandra, ovo ti uzima sve, a daje premalo, diži sidro i okreni ploču. Kako su moji roditelji nakon prodaje stana kupili nešto zemlje u Poljicama u općini Vrsi, suprug i ja smo odlučili otići iz grada i početi od nule, na selu. Bila je 2006.
Je li vas bilo strah birokracije, prirode, vremena…?
– Naravno da nije sve teklo glatko, ali imali smo neku viziju, jedno drugo, našu djecu i – fantastične smokve. Nakon prvih nekoliko kuhanja – bilo je i promašaja, priznajem – kada smo postigli kvalitetu kojom smo bili zadovoljni, ja sam shvatila da je to to i odlučili smo posaditi prvih stotinu stabala. Pazite, riječ je o smokvi, koja daje plod tek nakon pet godina. Puno je toga bilo u igri. Cijelo to vrijeme svu smo našu ljetinu prerađivali u skromnoj prostorijici koju od milja zovemo kužinom. A 2007. konačno je sve bilo vizualno definirano, za što moram zahvaliti dizajnerskom studiju Cuculić i mojoj Mari Milin, koja je presudila u izboru naziva proizvoda.
Koliko danas imate stabala i koji su vam daljnji planovi?
– Trenutačno smo na 550 stabala, a uskoro krećemo u gradnju malog pogona za preradu voća. Morat ćemo se pozdraviti s kužinom (smijeh). Prošli smo na natječaju IPARD, kojim će nam EU sufinancirati dio opravdanih troškova kad završimo gradnju i opremanje objekta.
Najbitnije mi je da moj proizvod pronađe put do pravih sladokusaca. Riječ je o delikatesi ekskluzivnijeg tipa koja se proizvodi od svježih ekoloških smokava iz vlastitog nasada.
Koja je tajna vašeg pekmeza?
– ‘Tajna’ je, dakako, samo naša ali – kvalitetno voće, minimalan dodatak šećera, dugo kuhanje na laganoj vatri i puno pažnje i ljubavi. Uskoro ćemo potpuno izbaciti šećer jer se naše obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Damjanić-Babac registriralo kao ekološki proizvođač i u tom smjeru izgrađujemo budućnost. Orijentiramo se na izvoz jer su nam stranci najjači kupci i tražimo kvalitetnog veletrgovca koji bi nam približio platežno moćnija tržišta. Trenutačno godišnje proizvedemo otprilike paletu i pol staklenki od 212 mililitara, a Šinjorina Smokva može se naći na ekološkoj polici DM-a, u probranim suvenirnicama, delikatesnim trgovinama, na meniju restorana Pet bunara te u duty free shopu zračne luke Zadar.
Više detalja potražite na www.babac.hr.