Tko još nije čuo za Dalmatinsku pašticadu?
Pašticada je jelo kojim odiše tradicija Dalmacije, njena duboka povezanost s Sredozemljem i nema te kuće u Dalmaciji koja vam neće predstaviti svoj recept za nju.
Nekada davno naše su se bake znale natjecati u tome čija je pašticada „prava“, ali istina je da prave pašticade nema, svaka obitelj sprema je na svoj način, po nekom svom receptu.
Pašticada je pašticada i svaka je najbolja jer je baš sama Pašticada tradicija Dalmacije.
Tako postoje Trogirska pašticada, Kaštelanska pašticada i druge pašticade po krajevima naše lijepe Dalmacije, a meni je osobno najbolja ona na kojoj sam odrasla, koju sam s godinama usavršavala i napokon našla taj balans okusa.
Ključna stvar kod pašticade jesu upravo balans tri okusa: slatko, kiselo i gorko. Pašticada mora biti balans sva tri okusa: ako vam je umak pri završetku kuhanja presladak, trebate dodati još malo vina i lovora.
Ako je prekiseo, trebate dodati mrvicu karameliziranog šećera, a ako je pregorak, dodajte malo prošeka.
Kod pašticade je bitno da niti jedan od glavna tri okusa ne smije prevladavati pa kada uzmete žlicu umaka, on ujedno mora biti i sladak i kiseo i gorak.
Veljko Barbieri kaže da slatko-kiseli okus pašticade potječe iz starih grčkih i rimskih kuharica, koji je njegovan u našim krajevima preko Bizanta.
I tako pašticada traje kroz povijest, a naše bake se i dalje natječu čija je pašticada bolja jer svaka obitelj diči se sa svojim receptom.