piše: Radovan Marčić
snima: Biljana Gaurina, Berislava Picek
Eto baš tako sam se osjećao nakon objeda u Tip-Topu kao ovca za šišanje ili obrijan bez sapuna. U krčmu koja je kultni status zadobila jer je u njoj Stammtisch imao možda i najveći hrvatski pjesnik Tin Ujević, znao sam jesti, od vremena do vremena još od davnih studentskih dana, kad se snažno osjećao duh tog velikog barda. Ovdje su se okupljali pjesnici i pisci, glumci i slikari.
Prvi dio krčme iz kojeg se vide dvije zagrebačke ulice, Masarykova i Gundulićeva, tada je bio namijenjen samo za ispijanje pića, baš kao i u Tinovo vrijeme, a u drugom se jelo. Uvijek prilično dobro, pomalo menzaški i jeftino. Promjena menija Uglavnom jela “na žlicu”, a petkom obavezno frigane srdele. Sve do prije petnaestak godina bilo je uvijek jako prijemljivo mjesto koji je vodila ekipa iz poljoprivredne zadruge Blato s Korčule, odnosno iz njihove zagrebačke centrale Zlinje na Selskoj cesti. Budući da su oni i vinari, uvijek se razmjerno jeftino moglo piti dobro vino iz njihova podruma pa je atmosfera bila uvijek malo povišena, kako pravoj krčmi i dolikuje.
Otkad su vlasnici ovo mjesto počeli davati u najam, promijenilo se nekoliko ugostitelja koji su zadržali tradicionalni temelj i gastronomske navade vlasnika. Prije nekoliko godina ponovo s novim vlasnikom ovdje su se počela uz standardni “marendaški” jelovnik nuditi nešto zahtjevnija jela skuhana prilično uspješno.
Jesu li promijenili kuhara ili voditelja restorana ili su daj bože imali samo loš dan, ne znam, no jeo sam ispod svakog nivoa pristojnosti. Na konobarov nagovor da se odlučimo za dnevni meni koji mijenjaju iz dana u dan za predjelo smo nas dvoje podijelili jednu porciju bakalara. Skuhan na gusto s prekuhanim krumpirom i toćem bio bi sasvim dobar još dodatno zauljen maslinovim uljem.
Kažem, bio bi, kad bi se kuhar pouzdao u okus sušena bakalara, no on ga je iz njemu znanih razloga “nabrijao” pojačivačem okusa. Nešto što nazivaju hrskavim morskim psom ukusno je, doduše, nikako ne hrskavo i više nalik tempuri s puno više pohe nego mesa ribe. Serviran na sparušenoj rikuli i na davno kupljenom crvenom radiču koji je bio smeđ na rubovima (nisu se udostojili odrezati ih) s pocrnjelim prekuhanim krumpirom sasvim je poništio dobru namjeru s morskim psom. Tu sramotu od priloga konobar je samouvjereno zvao “posteljicom”. Primjerenije bi je bilo zvati odrom.
Puno je bolje izgledao odrezak tune, pretenciozno rezan u dva trokuta lijepe debljine. Nažalost bio je jedva pa začinjen i žilav toliko da je bio nejestiv. Očito rezan od repnog dijela hrpta tune od koje se ne smiju peći odresci, ali se može recimo kuhati pašticada od tune. Servirani su bili s povrćem julienne koje to nije. Da je konobar rekao povrće na žaru, o. k., ali loše pečeno povrće s grila, sve je prije nego julienne. Hvale vrijedne su bile tri vrste domaćeg kruha i to je sve od ove krčme u kojoj ama baš ništa nije bilo tip-top.
Izbor vina:
Vina kuće (rajnski rizling Jakovac, malvazija Laguna, iločka graševina, pošip Blato, moslavački škrlet, Markota cuvee i plavac Miličić) naplaćuju od 80 do 100 kuna; dvije etikete pjenušaca i jedan šampanjac (od 180 do 600 kuna); dvadeset etiketa buteljiranih, isključivo hrvatskih vina (od 110 do 260 kuna; dvije etikete desertnog vina koje toče samo na čaše 15 i 18 kuna.
Cijene:
Bakalar na lešo platio sam 70 kuna, hrskavog morskog psa naplaćuju 60, a tunu 87,50 (po kilogramu 350), povrće na žaru 22, a porciju kruha 4 kune.
Manje dobro:
Prljavi stolnjaci sa skorenim ostacima hrane, napuknuto staklo pehara za vodu, prašnjav grijač za hranu i radijator pun mrvica kruha uz stol upotpunjuju loš dojam Tip-Topa.
Info:
- Vlasnik: Dubovica 7 d.o.o., Avenija Dubrava 70, Zagreb
- Adresa: Gundulićeva 18, 10000 Zagreb
- Tel. 01/4830349
- www. gostionica-tiptop. hr; e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
- otvoreno od 7 do 22. nedjeljom zatvoreno