Frkćem nosom kraj kolopleta dosadnih sezonskih restorana i kvazikonoba koje po menzaškom principu nude sve, od ćevapčića, bifteka i đuveča do škampa
Dok pišem ove retke, bliži nam se kraj prve petomjesečke i na moru smo. Ne, ne bih to nikako nazvala godišnjim odmorom, naprotiv. Ista cjelodnevna briga i psihičko stanje vojnika na dugoj noćnoj straži, samo za promjenu ne u Zagrebu, nego u okruženju borova, uz zvukove filharmonije zrikavaca, kliktanja galebova i brujanja glisera. Je li to ipak barem malo bolje? Plus je što je more pod nosom i klima je ugodnija, minus je što se more baš i ne stigne iskoristiti (brže se okupam nego što Boltu treba da otrči baciti smeće i nazad), bebuška još nije umočiva u isto, a ponuda sladoleda i kolača je oskudnija. O cijenama voća i povrća da i ne govorim. Samo čekam da nonice počnu pravdati skupoću kržljavih pomidora ubranih deset metera dalje porastom cijene barela nafte na svjetskom tržištu.
No, moram se pohvaliti i nedavnim za čovječanstvo malim, ali za premorenu majku, idealnu statisticu u filmu Noć živih mrtvih dojilja, velikim postignućem, koje mi je na tren vratilo vjeru u život poslije bebe. Uspjela sam napraviti svoj omiljeni pekmez od bresaka s đumbirom, čak tri tegle! Za mene u ovom stadiju to vrijedi više od zlatne olimpijske medalje. Sad se već optimistično hrustim i na jesenski pekmez od šljiva, najmanje četiri tegle. Marljiva kućna radinost proizvela je i domaći pesto genovese za brzinske ručkove te domaći guacamole za rashlađenje želuca na plus 30. Tom sam prilikom s radošću shvatila da potomče intramliječno prvi put kuša avokado. I da nas čeka još cijeli svijet prepun zanimljive i raznolike hrane koju treba probati u svim oblicima. Ali tu me onda obično odmah zahvati i weltschmerz jer je život prekratak i nećemo stići kušati niti vršak te velike gastronomske sante leda. Pa utrpam u usta još 5-6 preplaćenih smokava i nastojim se zadovoljiti onime što imamo.
Na moru je kulinarski repertoar iz objektivnih logističkih razloga puno jednoličniji i skromniji, ali pouzdano dobro prolazi – nešto kao Šajetine glasovne sposobnosti. Većinom se nasjecka naramak rajčica, krastavaca i paprike s nešto sira, obilato zalije maslinovim ulje i voilá! Kad se ima vremena, salata se obogati tunjevinom ili žitaricama tipa kuskus i kvinoja. Za ekstra bjelančevine pri ruci je uvijek i fetica pršuta ili popečak od seitana. Masovno se grickaju zobeni keksići i voće, pije se puno vode, jogurta i čajeva, a u posebnim prilikama počastim se šalicom biokave od žitarica. Sneno pijuckanje na bogomdanoj terasi dok odbrojavam dragocjene minute preostale do vampiričina gromoglasnog buđenja jedno je od većih životnih zadovoljstava.
Posjete restoranima i dalje su ekstreman sport, ali u ovoj dobi već hrabrije i samopouzdanije ulazimo u njih, nakon što ih manirom terminatora prvo u sekundi skeniramo i utvrdimo jesu li baby-friendly. A i na godišnjem smo, treba se malo počastiti i dati drugima priliku da nas hrane. Naravno, nema više opuštenih višesatnih bakanalija i bezbrižnog uživanja u više sljedova. Restoranske ekspedicije brze su, efikasne i utrenirane kao sovjetske gimnastičarke. Prednost se daje hrani koja se može jesti jednom rukom, u što manje poteza.
No nauštrb praktičnosti, unutarnji gurman nikad ne spava i ne želi se zadovoljiti bilo s čime. Frkćem nosom prolazeći kraj kolopleta dosadnih, kloniranih sezonskih restorana i kvazikonoba koje po menzaškom principu masovno nude sve od ćevapčića, bifteka i đuveča do škampa, školjaka i ribe. Ipak, svaka koka svoje zrno nađe, pa smo u našem malom mistu otkrili upitno legalnu gerilsku pečenjaru u kojoj za male pare nude samo svježe srdele na gradele ili dagnje na bijelo, bez bešteka, a jedini su dodaci kruh i ulje. Golemo oduševljenje, i sadržajem i formom! Da je barem cijeli lanac takvih biserčića u svakom mjestu diljem obale. Ali hirovito mladunče, hirovita majka, pa tako nakon zdrave i minimalističke morske večerice već drugi dan znam sagriješiti i zadovoljiti se lošim pizza cutom s rive. Što se može, ponovno izvlačim iz rukava adut “godišnji odmor” – barem za moj želudac, kad već nije za ostatak mene.
Ovih dana intezivno osmišljavam strategiju skorog uvođenja kašica u jelovnik svoje jedinice, pomno kao Mucalo svoj scenski nastup. Dvojba je hoćemo li početi s voćem, u ovom slučaju jabukom, ili sa žitaricama, odnosno rižinim pahuljicama (mainstream) ili smeđom rižom (alternativa). Dakako da sam kao prava štreberica dizajnerski didaktički beštekić već odavno kupila preko eBaya. Pretjerujem? Na milisekundu znam pomisliti da mi moderne, gastronomski osviještene picajzle od roditelja previše dramimo kad čujem priču da je nečija baba u mračno prednutricionističko doba tijekom nestašice vlastitog bebi davala svježe kravlje mlijeko ugušćeno brašnom zaprženim na svinjskoj masti. Ali onda kontrolu ponovno preuzme prehrambeni super ego i vrati se “baby masterchef” uzbuđenje. Naravno da se kćerce neće sjećati svog prvog susreta s pravom hranom niti će to odrediti njezin daljnji životni put. Svu važnost tom povijesnom događaju pridajem ja, videći u njemu simbolički čin inicijacije u svijet gurmanluka. Pa makar sve završilo na zidu kao umjetničko djelo u stilu Pollocka ili ranog Murtića. A da ne govorim o tome da će meni biti mnogo zabavnije kad ulozi hodajuće mljekare u njezinu životiću pridodam i nešto kreativniju ulogu mutikaše – kuharice slasnih kašica. Hippe, Fruteče i ostali, čuvajte se, stiže konkurencija! Ali prvo ćemo se dobro odmoriti od godišnjeg odmora.