Negdje u vrijeme izlaska našeg prošlog broja Gurwoman je na svijet donijela Katju, prvo gladno kumče Dobre hrane. Gastroavantura se nastavlja, sada u tandemu
Trudnoća – obavljeno, porod – obavljeno! Stavila recke i krenula u novu životnu epizodu kao ponosna babinjača, odnosno obezglavljena i smlavljena majka gospođice tek malko teže od dobrog komada domaćeg piceka za nedjeljni ručak:
2930 g. I da, ako se netko sjeća moje bojazni iz prošlog broja, dobro sam prošla – izašla je nekoliko dana ranije od predviđenog uskrsnog termina i velikodušno nam omogućila kakvu-takvu uživanciju u blagdanskom brunchu (čitaj: brzinsko brutalno tamanjenje donirane janjetine bez bešteka i srama u maniri ranih kromanjonaca). Očito je to bilo podmićivanje i poticaj prije svih muka koje će uslijediti. No, ovo nije mjesto za raspredanje i žalopojke o bejbi bluzu, neprospavanim noćima, kmečavim i monotonim danima, brdima prljavih pelena, sumnjama i strahovima, beskonačnim seansama dojenja i drugim radostima novopečenog roditeljstva.
Sagledajmo ovaj fenomen iz gurmanske perspektive. Prva pozitivna stvar – samim činom poroda eliminiran je neprijatelj broj jedan iz mog organizma, trudnički dijabetes. Nakon tri mjeseca stroge dijete i bonusa od deset dana bolničke prehrane (koju sam nemajući izbora svejedno revno i sretno čistila s tanjura kao da u najmanju ruku blagujem u Esplanadi), očekivalo bi se da ću odmah divljački navaliti na sve ono slatko i donedavno još zabranjeno. Naravno, maštala sam o tome krateći dane i noći u bolničkoj posteljici, zavidno mjerkajući nešećerne trudnice koje su imale goleme zalihe slatkiša, sokova i grickalica. Čak smo i dan-dva prije poroda, kad je vrag već odnio šalu, imali epizodu bijega do slastičarnice Ivica i Marica na štrudlu od jabuka (integralno brašno i smeđi šećer, molit ću lijepo) u vrijeme posjeta. Osjećala sam se doslovce kao u “Letu iznad kukavičjeg gnijezda”.
No, na kraju ipak ništa od postporođajnog serijskog ubijanja u slatkom, masnom i finom. Jer sad sam dojilja pa se moram paziti. Dakle, opet kontrolirani prehrambeni režim i ograničenja. A kad kao nova i neiskusna majka-mljekara zakoračite u taj svijet, masa informacija koje kolaju pisanom i usmenom predajom valjda je konfuznija i složenija i od optužnice protiv Sanadera, pa metoda pokušaja i pogrešaka ostaje najbolja za uspješno kreiranje jelovnika. Ako se dijete probudi s dvije glave, plikovima ili flekom u obliku Elvisa posred čela, znate da ste nešto gadno pojeli. Ili ako se grči i prducka kao stari Wartburg, također preispitajte što ste unijeli u sebe. Nije baš lako, moraš postati pravi prehrambeni CSI. Uglavnom, neka se hrana vratila na repertoar, a neki stari znanci moraju napustiti moju trpezu.
Doviđenja kravlje mlijeko i mliječni proizvodi (sad koketiram s eko kozjim inačicama), mahunarke i kupusnjače. Doviđenja nagodinu, mila jagodo, moćni alergenu koji još nije ni došao na tržnice u svom neodoljivom domaćem mirisnom obliku. Navodno su sumnjivi i orašasti plodovi i soja, pa zasad stoje na kriminalističkoj obradi te im oprezno pristupam. A ono najgore – prema nekim izvorima, avaj, i čokolada je među neprijateljima majčina mlijeka! Umjesto da se priroda pobrine olakšati život jadnim vrijednim dojiljama i omogući im nesmetano uživanje i tješenje u tonama sladoleda, kolača, frapea, opet nas je zeznula i zakinula. Ali treba nekad pronaći kompromis i za vlastito zadovoljstvo, pa se koristim malim lukavstvima. Ako već ne smijem zobati čistu soju i kusati table i table čokolade, barem ću povremeno prošvercati u sebe pokoji puding od soje s okusom čokolade. Pa u tome valjda nema ništa loše?! Kava i čaj, nula bodova. Pivo i vino također su veliki tabu i out. Nažalost, mit o blagodatima vitamina B iz piva za dojenje samo je mit, kaže suvremena medicina. Teoretski, mogla bih gucnuti malko piva ili crnog vina par sati prije podoja, ali kako je moj gremlin još premali i može bez pardona zatražiti vime kad god poželi, i to pada u vodu. Pa sam više-manje stalno na vodi. Eh, kako ću sve to refundirati jednoga dana…
Preuzimanjem nove uloge u prehrambenom i životnom lancu, opadaju mnogi dotadašnji gastronomski standardi. Osim što su nabava, priprema i konzumacija hrane velikim dijelom rezultat sretnih okolnosti, improvizacija i akrobacija (beba može poslužiti i kao podmetač za tanjurić), izgladnjelom zombiju u vama više stvarno nije važno je li nešto neslano, nedovoljno kuhano ili ako nije poškropljeno adekvatnim monosortnim ekstra djevičanskim maslinovim uljem. Nemojte krivo shvatiti, nametnuti gurmanski asketizam ipak nije nikakav problem kad vidiš zadovoljno čedo kako te spokojno cucla, s istom smirenošću i guštom s kojim ja cuclam glave škampima na buzaru. Čudan je to osjećaj. Prije sam ja bila subjekt, a hrana objekt. Uz to, pisala sam, razmišljala, teoretizirala i maštala o njoj, a sad sam i sama postala hrana. Zapravo, ovih dana često se osjećam svedenom samo na jedno veliko vime. Mlohavo i umorno, ali moćno vime oko kojeg se sve vrti. I hrana, i utjeha, i sigurnost, i komunikacija. Ustvari, vime života. A kad smo već kod mene kao muzare, neki koji me poznaju možda će se zapitati jesam li popustila pred znatiželjom i probala majčino mlijeko, štoviše, stavljam li ga već u kavu ili radim od njega sladoled kao stanovita dekadentna londonska slastičarnica. Odgovor je ipak ne. Iako bih spomenuti sladoled možda i probala, malo mi previše kanibalistički zvuči eksperimentiranje sa svojim mliječnim izlučevinama. Ima tko će. Uostalom, ne stignem ni razmišljati o takvim stvarima u ovom kaosu kad mogu biti sretna ako uspijem oprati zube, a depilacija nogu zvuči kao najveći luksuz. Pomalo…