Jedinstveni festival održan na jugu Hrvatske spojio je kino i gastro sadržaje u poučnu cjelinu čija se poruka pamti i nakon ljeta. Piše Lada Radin.
Ne smin zaboravit poć na oni film u tri”, “A što se daje?” “Ma, ona neka riba…” Ne morate prečuti ovakav razgovor kroz škure da bi vam brzo po dolasku u Ston bilo jasno da ljudi ovoga grada žive svoj festival hrane i filmova. Pomislili biste, logično, pa Ston je, osim što ima fascinantne zidine, grad kamenica, soli, ulazna su tamo vrata za Pelješac i mnogobrojne vinare… No, kao i u ostatku zemlje, Ston ne živi od svoje zemlje, ne jede sa svojih njiva, a u restoranima rijetko nude upravo ono čime su okruženi (osim kamenica, naravno).
O tome koliko je put do (prehrambene) samoodrživosti vijugav i često kompliciran podrobno je posvjedočio raznoliki filmski program, dokaz da su teme poput prozvodnje hrane, održivog razvoja i megalomanije modernog svijeta sve zanimljivija tema filmašima. Na sreću, i kroz filmove, ali i održane radionice, dalo se naslutiti da rješenja već sada postoje te da “samo” treba skupiti volje i hrabrosti poći tim putem.
Primjer iz Italije
Hrabrosti npr. ne nedostaje članovima konzorcija Libera Terra, koji se u legislativnom lobiranju, ali i organizacijom na terenu, zauzimaju za dodjeljivanje zemlje konfiscirane mafiji lokalnim zajednicama. Antonio Dell’Olio pričao nam je o simboličkom, ali i vrlo opipljivom utjecaju ovog projekta na život seoskog stanovništva uništenog korupcijom. Hrabrošću se može nazvati i životno-poslovna filozofija chefa Davida Skoke koji je prije nekoliko godina u svom obiteljskom restoranu odlučio nuditi isključivo ono što njegov otac ulovi u mrežama, i to doslovno svega. Upotrebu cjelokupnog sadržaja ribarske mreže, bez podjele na vrijednu i “manje vrijednu” ribu smatra pravednom i dobrom iz više razloga. Smanjenje pritiska uzgoja i izlova samo nekoliko “vrijednih” vrsta pozitivno se odražava na ravnotežu ekosustava i bioraznolikost. Nadalje, ribara “jednako valja” bez obzira na to koju ribu uhvati. Na kraju, i nepce gosta bit će zahvalnije (i napaljenije, kako kaže David) ako umjesto stoput viđene “bijele ribe na žaru” isproba nešto novo i divlje. O tome koliko su gastronomske predrasude u nas duboko ukorijenjene svjedočili su i komentari publike koja je kušala sve što je Skoko u Stonu spremao, bile to jetra od morske mačke ili širuni s kremom od pečenog češnjaka i inćuna.
Idealna ljetna formula
A predrasudu o tome da je (pelješke) vinare nemoguće natjerati na udruživanje pokušat će pak srušiti vinari vinskog područja Ponikve, predvođeni Franom Milošem. Smatraju da će im projekt specificiranja svih osobitosti tog terroira omogućiti da svijetu lakše objasne i prenesu energiju koja nastaje pri stvaranju vina stvorenih upravo u tom podneblju.
Ivo Kara-Pešić i Ines Vasiljević prije četiri godine dalekovidno su shvatili da je krajnje vrijeme da i u Hrvatskoj počnemo pričati o temama očuvanja našeg podneblja, o našim pravama i obvezama da utječemo na poljoprivredne politike i da znamo što jedemo; o načinima na koje se naša hrana proizvodi i distribuira. Ljepšu formulu od ove stonske teško da su mogli i zamisliti. Interakcija posjetitelja, domaćina, gostiju i čopora zainteresirane djece koji su se u opuštenoj kasno ljetnoj atmosferi uspavanog gradića na jugu zemlje upoznavali, igrali, biciklirali, promišljali i kušavali neke druge druge mogućnosti, dala je tako dobar osjećaj da možemo funkcionirati bolje, čišće i pravednije.