Jede i recenzira: Zlatko Gall
Može se nazvati pravom marendaškom konobom za “novo doba”, ali i neslužbenim zagrebačkim “klubom liječenih Šibenčana” koji je u posljednjih devet godina postao i nešto kao nezaobilazna adresa za dalmatinske bonkuloviće “u dijaspori”. I naravno, ne samo za njih. Za mjesta poput Marende gotovo je podjednako važno što se jede i tko jede. Ne zbog fensi-šmensi priče – jer u Marendi nećete zateći selebove i sezonske zvijezde – nego zbog kredibiliteta koji konobi/bistrou na nimalo prestižnoj lokaciji iza Zagrebačke pivovare daju stalni gosti poput Stojka Vrankovića, Zdeslava Vukasa i prvog liječničkog ešalona iz obližnjih bolnica te gurmani svih profila. Poput, recimo, Igora Mandića.
Građanski štih
Ali i mnogi drugi koje u Marendu dovuče usmena preporuka, onaj osebujni gradski tam-tam kojim se razmjenjuju informacije o mjestima za dobro iće i piće te turisti. Tko ozbiljan još vjeruje Trip Adviseru, no iz prve potpisujem ocjene koje su ispisali namjernici: “ovdje se odlično jede”, “za prste polizati”, “konoba kakva treba biti”, “brzo, jeftino i fantastično”… Zašto je to tako, lako se uvjeriti čak ako ste u Marendi prvi put. Iako je na pljucomet od Zagrebačke pivovare – s njezine stražnje dvorišne strane – u Marendi se ćuti miris Dalmacije. Zidovi su, dakako, tapecirani prigodnim memorabilijama – pa i neizbježnom fotografijom šampionskog Hajduka iz sedamdesetih – dok pianino i velika školska ploča na kojoj se kredom ispisuje dnevna ponuda daju nešto i od građanskog štiha i od pučke gostione.
Teleći rižoto
Uostalom, potonja je odredila i profil i menu Marende kao mjesta gdje se uživa u maloj nezahtjevnoj marendaškoj spizi, ali se, bogme, mogu pojesti i pravi “bokuni”. Niko Mihić – negdašnji “mali od kužine” koji se u 16. godini otisnuo na more, a koji s mamom Tanjom “drži” Marendu – kazat će da je ideja vodilja bila u Zagreb preseliti duh i tradiciju šibenskih marendina. Poput onih nekadašnjih u kultnim konobama Čikola – dok je u njoj kuhala teta Anka – i Penkala. Gospođa Tanja je naime najizravniji izdanak šibenske gastronomske tradicije s jelima iz teće i sa žara. “Spremam ih po domaću i – što je najvažnije – s domaćim namirnicama koje stižu, pa bila riječ o školjkama i ribi ili pak o povrću, janjetini i pršutu, iz šibenskog kraja. Uvijek friški.” U Marendi sam, recimo, uživao i u friganim šparima kakve nisam ni vidio ni kušao godinama, sjajnom telećem rižotu sa skradinskim štihom i izvrsnoj buzari od dagnji i rovanica (iliti brbavica). Domaća jela – pa bila ona u marendaškom izdanju jednog pjata uz čašu vina ili kao dio cjelovitog ručka – vrijede svake pažnje. I janjeće tripice i odlična variva od grahorica te lešade i riblje juhe. Poput one koju nam je gospođa Tanja spremila od glave zubaca petkilaša čije bi obrazine nahranile i najgladnijeg izjelicu. Ponuda je stoga, kako to i priliči, sezonska, no uvijek utemeljena na zgodicima tradicijske šibenske kuhinje.
Golema volja
Koja je, dakako, baš zgodna kombinacija mesnih i ribljih jela iako petkom, dakako, dominiraju ova druga. Lešo raža, bakalar na brudet (nikad brujet, zarogoborio bi Igor Mandić), hobotnica ispod peke s kumpirom ili na salatu, rižoto od lignjuna i tikvica, škampi s gradela, frigane jadranske lignje, orada, cipal, srdele i morski pas s gradela, buzare, frigane kozice, sipice i moli… dočekali su me tako za posljednjeg posjeta Marendi i trebala je doista golema volja kako bismo se othrvali gladnim očima da ne probamo od svega pomalo. Što će uskoro biti i moguće jer Niko uvodi novost: marendaške porcije u pol cijene primjerene recesijskom džepu, ali i gurmanima koji bi umjesto dva jela rado kušali barem pet. Marendu su odavno proglasili jednim od kultnih, ne samo marendaških mjesta zapadnog dijela Zagreba, gdje se skokne i na gablec i na brzi ručak, no u posljednje vrijeme sve je više onih koji dolaze i u večernjim satima. Posebice petkom kad vas – nemojte se iznenaditi – uz spizu gospođe Tanje dočeka i diskretna klapska pjesma ili pak (pazi sad!) nastup nekog od gradskih indie-trubadura.