Evo, dijete živo i zdravo već četiri mjeseca, a ni majka se još nije raspala. Ulazimo u malko interaktivnije i dinamičnije razdoblje, da, iako se s mladunčetom još ne da raspredati o idealnim godištima dingača ili pak slagati Pavlova sa šumskim voćem. Ni u restoranu još nije najmirnija, iako ih je u kratkom životu obišla već četiri, i to svaki u drugom gradu! Mislim da ni najuvaženiji gastrokritičari nisu imali tako dobar i obećavajući start.
Kako se po jutru dan poznaje, a po couvertu restoran, tako se po sadašnjem sisavcu poznaje budući gurman. Barem ja tako volim misliti. Pa kako nam se bliži uzbudljiv trenutak prelaska na konkretniju hranu, onu koja raste izvan mame, bavim se analizom kakav će jedac moje čedo biti. Sisu, dakako, štuje i obožava. U pravilu je nikad ne odbija i može jesti bilo kad, bilo gdje. Ako joj istodobno sjeckamo noktiće, masiramo začepljeni suzni kanal, navlačimo hlače ili na najglasnije puštamo norveški death metal (dobro, sve osim ovog zadnjeg), ne da se smesti. A jede polako, predano i koncentrirano, kao ja kad čistim trlje kamenjarke. Samo što još prste poslije ne obliže. Nakon finog objedovanja, uz damski graciozan podrig, upadne u stanje transa. Da može, vjerojatno bi se kružno gladila po trbuhu, šeretski prebirući čačkalicu po zubima koje nema. Također, sad je u fazi opsesivno-kompulzivnog slinjenja prstiju i guranja šakica i svega drugog dohvatljivog u usta. To je već sad dobra vježba za buduće manualno glockanje janjetine, hrdanje školjaka, seciranje ribica, oblizivanje prstića gurnutih u ostatke teglice pekmeza… Ponosna majka sve to tumači kao dobro znamenje koje nagovješta buduću svestranu gurmanku i vrsnu haračicu frižidera.
Da, znam da sam se zanijela i da to ne mora ništa značiti. U prehrambenoj budućnosti jedne bebe sve je moguće. Nevoljki sisač može izrasti u masterchefa, a sladokusni dojkoljubac u izbirljivo kenjkalo koje zna samo za smoki i čokoladice. A poslije deevoluirati u, ne dao bog, manekenku koja živi na listu salate i Evian vodi. Ili drugu krajnost, pretilu Godzillu koja svaki tjedan naručuje drugo čarobno sredstvo za mršavljenje iz reklame s korica ženskih časopisa. Možda mladunče za mjesec-dva prezrivo odbaci ponuđene kašice, a nama bude teže uvaliti joj žličicu negoli HŽ-u ostvariti poslovni dobitak. Je li gurmanluk posljedica genetskih predispozicija ili rezultat brižnog treninga od fetusnih dana, nemam pojma. Moje mladunče ima i jedno i drugo. Opet, možda je kasnija prehrambena osobnost čista slučajnost, karmička lutrija i splet nerazjašnjivih okolnosti. Babo Vango, Vidoviti Milane, kristalni kuglofe, hoće li moje dijete više voljeti špek ili bigmek, pašticadu ili linoladu? Hoće li joj ajfon biti važniji od ajvara? Kad bolje razmislim, bolje da se još ne opterećujem time. To je kao da već sad idem razbijati glavu nad pitanjem hoće li radije ići na Terraneo ili na cajke u Lampašima. Na kraju krajeva, okusno hendikepirano te iću i piću nesklono dijete ne mora biti takvo cijeli život. Nerado priznajem, ali ja do srednje nisam podnosila sirov paradajz, riba mi je smrdjela, čušpajzi su bili teška kazna, a s rare goveđim odreskom nisam htjela biti u istoj prostoriji. Zasad ću ipak ostati uljuljuškana u maštariju da odgajam kulinarsku repliku sebe, ali s apgrejdanim performansama. I odličnim mentorima!
A kakva je situacija na trpezi s one strane roditeljstva? I dalje jedem češće od dojenčeta, stihijski i obilno, ali opuštenije. I bogme, Severina nije jedina koja se može pohvaliti zavidnom linijom nekoliko mjeseci nakon poroda. Dobra je vijest nakon prvog kvadrimestra da su potomku iznenada i nepovratno, kao Photoshopom izbrisani, nestali probavni grčevi, koji su me dugo kočili nad tanjurom. Više se ne ženiram nad svakom namirnicom i ne provodim CSI analize. I zato se sad trijumfalno vraćaju luk, mladi grah, lešo kelj, limunada, tu i tamo radler kad je žega, plodovi roštilja, zreli tvrdi sirevi, curry… Redovito je tu i industrijski megasladoled na štapiću s hrpom E-ova, koji ima manje prehrambenu, a više simboličku i psihološku vrijednost.
Obiteljska šetnjica po sladoled moj svagdašnji predstavlja mi intimni ritual, vrhunac dana, utjehu i nagradu za zahtjevan majčinski posao, ali i kompenzaciju za večernju čašu vina ili pak balkonski mojito. Osim toga, treba iskoristiti ove sočno-voćne ljetne dane pa se satiremo u bobičastom voću, breskvama i dinjama, a u očekivanju druge ture smokvi. Dok je paradajz skoro pa doručak, ručak i večera. Nekad mi je pojam početka ljeta bio završetak škole, a danas je to početak sezone domaćih, mirisnih i ružnih neplastičnih paradajza. Istom analogijom, kraj ljeta i najtužniji dan u godini više nije prvi dan škole, nego dan zadnjeg dobrog paradajza i prelaska na konzervirane pripravke i pelate. Jedini paradajzni derivat koji trenutačno priznajem genijalni je gazpacho, idealna receptura za vremenom i energijom oskudne majke mljekare. Nažalost, znamo kako je tanka ponuda zagrebačkih ribarnica u špici turističke sezone, ali zato bar uvijek ima neglamuroznih srdela, koje su upravo sad najfinije i najsočnije. Isključivo gril ili savur, da ostane što više okusa. Naramak friških sezonskih plodova zemlje i mora, kruh, maslinovo ulje i što manje termičke obrade – što će više otromboljenim roditeljima razmažene jedinice? Želim nam dugo i toplo ljeto za rashlađenim stolom!