Nedaleko zagrebačkog Lisinskog, u uličicama smještenim između Vukovarske ulice i pruge, već desetljećima gladne goste hrani Bistro Radnić. Točna adresa ovog malog lokala je Trnjanska cesta 5C, a idete li pješice od Glavnog kolodvora, s Trnjanske ceste koja prolazi iza koncertne dvorane treba skrenuti odmah nakon sve popularnijeg Petog kupea. U dnu ulice dočekat će vas prizemnica s terasom natkrivenom zelenom tendom i natpisom Bistro Radnić.
Ta je terasa trenutno prazna i pusta, no vjerujemo da je tijekom ljetnih mjeseci odlično mjesto za sakriti se od sunca i pojesti nešto domaće, okružen cvijećem i daleko od buke. Nemojte da vas prizor napuštene terase pokoleba ako sada naiđete, jer bistro radi ponedjeljka do petka od 8 do 18 sati, subotom od 8 do 17, a nedjeljom i blagdanima je zatvoren.
Upravo smo tamo jedan radni dan i to kasnije popodne svratili na ručak, a na ulasku nas je u prostoru za barom dočekalo društvo sredovječnih muškaraca koji su s vlasnicom i glavnom konobaricom za šankom razmjenjivali priče i zafrkavali se. Čim uđete u prostor pogled će vam pasti na velike lubanje rogatih životinja obješene na zidu, u ovom post-blagdanskom periodu okićene svjetlucavim girlandama. Kasnije smo doznali da u obitelji koja restoran drži imaju i lovca, što malo razjašnjava stvari, no svejedno se sve doimalo kao da smo zakoračili u scenu nekog filma.
Na prvu nam se činilo da smo svojim ulaskom prekinuli privatno događanje, no ubrzo nas je konobarica uvjerila da normalno rade i pozvala nas da se smjestimo u sali, koja je puno svjetlija i ugodnija. Sam prostor sale je ispunjen s desetak stolova s bijelim stolnjacima i cijeli doživljaj ima starinski štih. Interijeru ne bi škodilo osvježavanje.
Bistro Radnić je jedno od onih mjesta na kojima se jelovnik ne dobiva automatski, nego vam konobarica nabraja što još ima od dnevnih jela, osim ako znate da želite neko jelo po narudžbi. Tijekom našeg ručka niti jedan se jelovnik nije pojavio na vidiku, a svi su gosti ili znali po što su došli ili su se odlučili za jela kao što su sarma, grah, juneće šnicle, razna variva i slično.
Mi smo odabrali teleće jetrice s restanim krumpirom i kelj-varivo s faširancima. Na stol je ubrzo stigla košarica s domaćim kruhom i ulje s usitnjenim češnjakom i peršinom. Zvukovi hrskanja kore tog kruha sa susjednih stolova privukla nam je pozornost i s radošću smo otkrili da je kruh doista ukusan i lijepo pečene kore. Tijekom ručka počistili smo cijelu košaricu. Vrijedi napomenuti da se kruh naplaćuje 50 centi po komadu.
Kelj-varivo je na stol došlo u metalnom jušniku s porcijom koja je dovoljna za dvoje, a sadržavala je sigurno četiri puna tanjura juhe i povrća. Na odvojenom tanjuru stigla su dva plosnata faširanca koja su bila jako dobro izvedena - malo jače začinjena, ali ukusna, hrskave korice izvana, a meki iznutra te su odlično nadopunjavali varivo. Svaki zalogaj vraćao bi nas u djetinjstvo, što mirisom pečenog faširanog, što okusom kelja. Kelj-varivo nije svima draga hrana, no u ove hladne dane vraća u život.
S druge strane stola nalazila se porcija telećih jetrica s četiri ujednačena komada mesa i dvije velike kugle restanog krumpira. Krumpir je bio ukusan i zasitan, a teleća jetrica čvršće teksture i blago kiselkastog okusa na početku, a zatim tipično mesnatog kako bismo nastavili jesti. Ovo se jelo svakako mora jesti toplo jer čim se ohladi, ta karakteristika jače dolazi do izražaja i meso otvrdne pa ako ste razmišljali o dijeljenju porcije s nekim, radije preskočite bilo kakvo čekanje i stajanje jetrica. To nam također daje do znanja da teleća jetrica nije najsretnije rješenje ni ako želite ponijeti gablec za van pa se radije odlučite za nešto drugo.
Za kraj smo odlučili naručiti štrudlu, a budući da smo htjeli kušati i jabuku i slatki sir, jako ugodna konobarica izašla nam je u susret i ponudila nam kombinaciju okusa. Štrudle su na stol došle toliko vruće, da su se dimile, no nisu bile jako hrskave pa je moguće da su ih samo nabrzinu podgrijali. Jabuka je mirisala na cimet i bila prepuna šećera u prahu (oprezno jedite da ga ne udahnete!), nije bila pretjerano slatka, a jabuke su se gotovo rastopile koliko su bile meke. Slatki sir je bio ugodan, jednostavnog okusa. S obzirom na fantastičan kruh i obilnost prethodnih porcija, desert smo ustvari mogli i preskočiti.
Cijeli nas je ručak došao 19 eura, od čega je kelj-varivo s faširancima bilo 6,5 eura, teleća jetra 8,5 eura, porcija štrudli dva eura, koliko je bilo potrebno izdvojiti i za četiri komada kruha. Svoj smo ručak platili karticom, za što smo morali pričekati da nam gospođa vlasnica pripremi račun jer je ona ta koja barata POS aparatom. S ponosnom je naglasila da Bistro Radnić na ovom mjestu posluje već 26 godina, što je impresivan pothvat. Nakon ovog ručka sasvim je jasno da su to postigli zahvaljujući domaćoj hrani "kao kod bake", koja čovjeka doista nahrani, i to na više načina.