Đurđica Predrijevac iz Kuševca, prigradskog naselja Đakova, nadaleko je poznata po svom kulenu, piše Novi list. U proizvodnju je zajedno sa suprugom krenula još 1983. godine, obišla razna takmičenja od kojih posebno ističe ono u Požegi i osvojila brojna priznanja. Kada je njezin suprug 2013. godine preminuo, Đurđica nije odustala i nastavila je raditi kvalitetan, kako ga naziva, kulin. Za Novi list je ispričala kako se s osmijehom prisjeća kulenijade Vinkovačkih jeseni još 1995. godine, kada su se uzorci slali poštom, a onda im je dodijeljena i važna nagrada. Danas, komentirala je za Novi list, postoji lista čekanja za njezine proizvode.
"Teško ga je napraviti. Teško ga je sačuvati. Sve je teško. Još je nekako napravit' ga, ali trebaš ga poslije znati dobro opušit'. Ovi naši to baš i ne znaju, da je ovako po seljački, tradicionalno", rekla je Đurđica za Novi list.
"A najgore je poslije ako ga nemaš gdje uskladištiti. Nije prije bilo komora, pa dođu vrućine, metnu ga u duboko i pola ga je sirovo. Mora kulin imati mjesto za zrenje. Mi smo imali dobar podrum i moglo se to fino", dodala je.
Iako je, kako kaže, proizvodnja kulena bila suprugova ideja, recepturu su naslijedili od svojih roditelja, a otkrila je i kako je ona prilično jednostavna. Naime, koriste se samo sol, paprika, bijeli luk i meso. Dodala je i kako je dobro znati dobavljače koji imaju kvalitetan proizvod pa tako ona sama papriku dobavlja iz Baranje, češnjak iz susjedstva, a svinje su durok, križanac. Svi začini se, objasnila je za Novi list, važu, svaki je kulen isti i lako je prepoznati onaj koji je proizvela upravo Đurđica.
"Osjeti se. Zato što radim, kako kažu, pravo seljački, prirodno. To je to. Imam kvalitetno meso koje si sama uzgojim. To je najvažnije. Svinja mora biti preko godinu dana i to pomalo 'ranjena. Ja ih 'ranim i travom i sa svim, i zato bude malo drugačije, a ne kad se svinja iz tova uzme pa je puna koncentrata i tko zna čega."
Kako je Đurđica tajnica Udruge kulinara Đakovački kulin, za Novi list je otkrila kako je upoznata s različitim načinima proizvodnje kulena.
"Nitko ne radi s čistim bijelim lukom, sve neke koncentrate stavljaju. Trebaš ti tog luka očistit'. To je sve posao. A nitko to neće", komentirala je.
Đurđica se u razgovoru za Novi list osvrnula i na poskupljenje sirovina, a samim time i samog finalnog proizvoda.
"Sad će morati biti skuplje kad meso poskupi. Hrana je otišla jako gore. Jako puno moraš uložit'. Moraš najprije uložiti u svinje, pa trebaš pola godine čekati da sazre. Godinu i pol dana traje proces da sve bude gotovo", rekla je Đurđica koja je ove godine napravila čak 300 komada kulina. Trenutno ih drži u pušnici, a poslije u podrumu.
"Ne smije ni vjetra previše biti, jer zatvori pore na kulinu i onda nema zraka. On se suši od sredine put van, a ovako bi ga zatvorili i bio bi suh unutra", pojasnila je.
Osvrnula se i na dimljenje koje je, kako kaže, iznimno važno. Ne koristi piljevinu već samo drva, grab i bukvu. Na kraju, rekla je, kako je kulen za nju prava tradicija, a čini se da su predanost poslu ljudi itekako prepoznali. O njezinom se kulenu pročulo po cijeloj zemlji, a kad dođe ljeto i vrijeme kada će onaj koji je napravila u prosincu biti najbolji, u njemu se najslasnije uživa uz more.
Cijelu priču pročitajte na portalu Novi list.