Na otprilike pola puta između vrapčanskog McDonald‘sa i stenjevečkog Pizza Huta - 200 metara zračne linije od jednih i valjda isto toliko od drugih, u prizemlju jedne od tzv. papagajki, zgrada u Ulici Marije Terezije, već 25 godina radi Pizzeria Luna. Navodno je bila jako dobro startala, ali je onda kvaliteta pala i godinama se poslije na pizzu u ovom kvartu ipak išlo u Čempres - imali su krušnu peć, dobar biljarski stol i boljeg pizzaiola. Onda je i Čempres pao žrtvom proširenja RIS-ova naselja novogradnji - da nije, sad bi bio samo 50-ak metara od Pizza Huta - a i Luna se nakon dugogodišnje pomrčine već bila ugasila. Potom je, prije nešto više od godine dana, u Lunu ušao Ivica Fajt, kuhar kojemu su valjda dojadili angažmani u raznim kuhinjama koje je vodio - od hotela Antunović i Santiny, preko opatijskog Mileniji do zagrebačkog Amadria Park Hotela Capital u Jurišićevoj i Ladićeva restorana Tajer u Zvonimirovoj - pa se poželio osamostaliti. Ta pizzerija, u neposrednoj blizini Bolnice Vrapče, a odmah do nogometnog igrališta i onog za odbojku na pijesku, sad funkcionira kao skromni obiteljski ugostiteljski obrt. Ivica Fajt ovdje je jedini pizzaiolo, uz peć je deset sati na dan, od 10 do 22. Sin Matej pomaže mu u pripremi i dostavi, supruga kad dođe sa svog posla također u dostavi i posluživanju.
Fajt, 50-godišnji bradonja rokerskog imidža - firma mu se zove Riff Raff prema pjesmi AC/DC - priznaje kako, zapravo, nije kanio peći pizze. Kao bivši šef raznih kuhinja zamišljao je svoju profesionalnu budućnost u obiteljskom restorančiću. No, kad je već slučajno u najam uzeo prostor čiju namjenu nije mogao mijenjati, uhvatio se tijesta. Mijesio je, mijesio - a s tijestom, opet priznaje, u karijeri baš nije imao puno iskustva - i smišljao po čemu će se izdvojiti od drugih. Opet, skromna je to investicija - vidi se to i po interijeru, dvoetažni prostor žudi za preuređenjem - pa nije trebalo previše riskirati. Zadržao je standardnu ponudu, ali dodao i posebnu: pizze iz pleha.
E sad, pizza iz pleha - što je to? Nešto kao Siciliana, Chicago style, ili pak kao pan ili San Francisco style pizza kakvu nudi franšiza iz susjedstva? Ništa od toga.
- To vam je onakva pizza kakvu vam je doma nekad pekla mama - iz protvana, malo debljeg tijesta viših rubova. Zapravo je količina tijesta ista kao i kod naših klasičnih pizza, 350 grama, ali su zbog kalupa malo deblje. I nadjev je drukčiji, tu smo se malo poigrali sa sastojcima, a i kako bi taj rub došao do izražaja, u nešto ga morate umakati - kaže Fajt.
Posebna ponuda uključivala je donedavno tri četvrtaste pleh-pizze: “Rajčica” ima nadjev od nekoliko vrsta i oblika rajčica - od umaka preko mariniranih do dehidriranih rajčica; “Špekerica” među ostalim sastojcima ima dimljeni sir i salamu špekericu, mladi luk i možda suvišan ajvar (ali publika voli); pikantna “Riff Raff” uz n’duju i bijelu slaninu sadrži i kremu od čvaraka. Nedavno je u ponudu ušla i četvrta, iz okruglog kalupa, “Smoke on the Water”, na koju se, kad se izvadi iz peći, dodaju dimljene dagnje i dimljene kozice domaćih proizvođača. Iako deblje, Lunine pizze iz pleha, baš kao i one obične, imaju prozračno, hrskavo tijesto. Fajt ga je umijesio dan prije, a svaki dan ispeče 70-80 pizza.
Ivica Fajt voli se pohvaliti i stvarno velikim izborom ljutih umaka - recimo da ih ima 30-ak - kojima se možete poslužiti po volji, besplatno. Uostalom, neke stvari nemaju cijenu. Bez obzira na skroman interijer, električnu peć, vrlo ograničen izbor pića, Luna ima svoje stalne goste i naručitelje, svoje “lunatike”.
Pizzu iz njihova kvarta teško će nadomjestiti ona iz susjednog. I nije stvar u tome da par desetaka metara zapadno, s druge strane nogometnih terena, završava Vrapče i počinje Stenjevec, iako to starosjediocima nije nevažno. Priznat će to i Stenjevčani.
Pod hladnim neonom američke franšize koja se smjestila na njihovu teritoriju radi možda desetak uniformiranih, posebno obučenih klinaca, no njihova je pizza blijeda sjena one koju će iz stare električne peći izvaditi Ivica Fajt, drukčije ne može ni biti. I sigurno neće ni ta Fajtova biti po volji svima, osobito ne onima koji od pizze očekuju spektakl skupih namirnica kakav je posljednjih godina na cijeni. Ne želimo umanjiti vrijednost trenda podizanja pizze na gourmet razinu, no čini nam se da ideju tog jednostavnog jela, koje boljim i drukčijim čini ponajprije osobnost i domišljatost majstora, čuvaju upravo ovakve kvartovske pizzerije. Takvih se još, na sreću, nađe, makar skrivenih u prizemlju kakve zgrade na zagrebačkoj periferiji, između dva globalna brenda u kojima ćete uvijek jesti isto, dosadno i predvidljivo. Gdje na pizzu? Za nas tu nema dvojbe.