piše: Mateja Domitrović
snima: Biljana Gaurina
Istri se rade odlična vina i jednako odlična maslinova ulja. Lista tamošnjih uspješnih vinara i maslinara poveća je, svi oni jednako ulažu u razvoj svog kraja i svojih nadaleko poznatih i prilično uspješnih proizvoda. Jednakom predanošću svoj posao radi i obitelj Kozlović, jedna od onih familija koja se znala izboriti za svoje mjesto u enogastro svijetu i kod nas, ali i u inozemstvu. Recept za taj uspjeh je vrlo jednostavan i bez tajni; ljubav, puno rada i želje za razvijanjem i napretkom.
Franco i Antonela Kozlović ljudi su kojima je vino stil života, oni svoj posao ne odrađuju, zaista ga vole te stoga o uzgoju grožđa i proizvodnji vina pričaju tako iskreno i zaljubljeno. Ovaj energičan i pozitivan par sa svojim je timom uspio proizvesti neke od najboljih etiketa na našem tržištu, stalno su u nekom stvaranju, guraju non-stop naprijed kao da im nije dovoljno posla.
– S vinom je akcija svaki dan, to je ono što nas pokreće. Mi ne sjedimo doma, mi smo vinari, a vinari žive vani, u vinogradu i podrumu. Cijele godine se nečime bavimo, nema stajanja – kaže Antonela Kozlović. Vino se živi, ono je sinergija prirode, sunca, kiše, vjetra i čovjeka. Sve je povezano i sve je jedanko važno u tom procesu stvaranja. Antonela i Franco to znaju. Kozlovići žive doslovno uz vinograde. Njihov dom smješten je uz njihovu vinariju, jednu od najmodernijih i najljepših vinarija u nas. Mjesto se zove Momjan u općini Buje i pravi je mali istarski dragulj. Ovdje je svaki dio dana lijep, no možda bi se prednost ipak dala kasnom popodnevu ili predvečerju kada se sunce polako povlači i kad se moguće napojiti mirisima, tonovima i zvukovima prirode, ali i vinom. Tu ugodu nemoguće je opisati samo riječima, kao i sve u životu to treba doživjeti, iskusiti, dotaći, kušati. Da, na tom mjestu zaista rade sva čula i zaista se uživa. Oni koji su ga imali prilike posjetiti i upoznati ove ljude znaju o čemu je riječ. Oni koji nisu možda mogu barem zamisliti. Ali ne predugo, valja poći, valja upoznati.
Foto: Andrej barbieri, saša Špiranec, Mateja Domitrović i Rene Bakalović
Naš odlazak u Istru nije bio primarno zbog vina, kod Kozlovića se ovaj put išlo zbog maslina. Išlo se raditi, naime, pozvani smo u sadnju maslina. Ništa strašno, mislimo si, iskopaš rupu, staviš mlado stablo, zatrpaš, i to je to. No sadnja samo jednog stabla pošteno izmori i oznoji čovjeka. A rad u vinogradu je vrlo sličan, zato se ovakav posao mora voljeti. Ne zna to svatko i nije za svakoga rad na zemlji. No taj znoj i napor usrećuju, to razumiju oni koji su to probali. Usrećuje promatrati razvoj biljke, usrećuje svaki plod koji se pojavi, usrećuje prva i svaka sljedeća berba i konačan proizvod; ulje, vino i bilo što drugo. Ono, tvojih ruku djelo, ogroman je ponos i zadovoljstvo. Kozlovići su prvenstveno vinari, proizvodnja maslinova ulja dodatni je posao koji jednako dobro rade. Imaju zasađenih 500 stabala, a našu ekipu i ostale prijatelje pozvali su da posade još 370 stabala, a uzgajaju tri vrste: Pendolino, Bjelicu i Lecino. Domaćini su nas dočekali u vinogradu na položaju Santa Lucia (po kojemu naziv nosi i njihovo bijelo i crno vino, oba perjanice njihove vinarije), gdje se nalaze blagi brežuljci prošarani redovima vinograda i dijelovima maslinika.
Za doček, naravno čaša vina, a potom lopate i motike. Nije nam to strano, ali skoro 400 maslina, mislili smo: pa valjda imaju ogromnu vjeru u nas. Sunce, malo vjetra, nasmijana lica. Nismo se osramotili, složno društvo posao za taj dan odradilo je u planiranom roku, a potom je uslijedila nagrada, najbolja moguća; marenda u vinogradu; istarske kobasice pečene u vinu, panceta, sir, domaći kruh i vino. Zaradili smo koji žulj, ali nitko sretniji od nas u tom trenutku. I tada si opet potvrdiš da je za veliko zadovoljstvo i najbolje trenutke potrebno tako malo. Doduše, malo smo pretjerali s tunkanjem kruha u umak od vina u kojemu su se pekle kobasice. Preslasno.
Nakon rada u polju uslijedio je pravi napor. Degustacija Kozlovićevih vina u njihovoj vinariji koju je vodio gazda Franco. Kod njih nema lošeg vina, svako je dobro, no Santa Lucia je ipak vino koje kad jednom probaš ne zaboravljaš. To je vino koje se zavoli na prvi gutljaj, s kojim se prijateljuje cijeli život. Uslijedio je ručak koji je pripremio restoran San Rocco, a Daniela Puh nas je iznenadila pričom o istraskim tartufi ma i svojim proizvodima; namazima s bijelim i crnim tartufom, tjesteninom s tartufi ma, čokoladnim keksima s tartufima, soli s tartufom, sirom, maslinovim uljem i medicom s tartufom… A svratili su i prijatelji iz Srbije koji su predstavili svoje najbolje voćne rakije i meze koje idu uz njih; peglanu kobasicu, čvarke, švargl, kačkavalj, kajmak, papriku u pavlaci, ajvar i pinđur.
Nešto smo znali, nešto smo naučili. Sad čekamo što će vrijedni Kozlovići novo smisliti. Do tada, znamo da ćemo se na Santa Luciji opet naći za prve berbe, a s Kozlovićima i njihovim vinima sigurno i ranije. Jer s njima se tako lako družiti